Pozdrav svim nasim..., ma gdje bili!

 U zadnjih nikoliko dan, mi iseljenici a i oni koji se tako ne osjacaju, dobili smo dva vrlo znacajna pozdrava iz Doma. Doduse ti pozdravi nisu dosli iz nase drage Opcine nakon tradicionalnog susreta iseljenika iza Vele gospe, kojega sazove blaski potestat sa poglavarstvom. Jer do njega i ni doslo ovega lita. Baren po onemu sto se moze vidit iz ove skatule. Mogu samo rec...sceta! Pogotovo kada se svi skupa  Doma i izdoma paricavamo obiljezit osandesetu godisnjicu velikog socijalnog , a dobota i nacionalnog egzodusa nase cejadi iz Prigadice. Sto je temu razlog i sto se sucedilo, jan u oven momentu ne znan. Mogu samo nagadjat i kontat koji bi to mogli bit razlozi za prekid tradicije, ali iz iskustva znan da je svoje kontubacije po glavi najboje zadrzat za sebe, dok se ne bude imalo malo vise podataka u kontu.  Zato je do tada boje mucat i cekat.

Ali da se to cekanje ne bi razvuklo, dobili smo pozdrave od presjednistva stranke na vlasti u Blatu i u Hrvaskoj. Javili se ljudi sa pet-sest rici nama iseljenicima, da nas malo avizaju sto nan je za cinit i kako se tuka ponasat, ko to vec nismo naucili u zemjama u kojima zivimo. A koje su u vecini slucajeva demokraske, slobodne i multikulturalne. U cijen dvoru i Hrvaska zeli i nastoji bit.
 I neka..., imaju pravo. Nego, sto je na stvari. Znamo da su se po odluci Vlade batila ona dva spomenika, spomen-ploce ustaskom duznosniku i knjizevniku ( moze i obrnuto, kako van drago ) dr. Mili Budaku i njegovom ratnom drugu bez Bobana, zapovjedniku zloglasne Crne legije Juri Franceticu. U oba slucaja iseljenici su imali lipi dil i voju da se ta dva "hrvaska velikana" ne zaboravu. I sada su ( mislin oni desno-rigidni iseljenici ) grubo jidni na HDZ-e.  Jerbo ih je u najmanju ruku, ko ne drugo,  zaj..... , pa sad oni jadni uopce ne mogu shvatit za koji jarac opce imaju drzavu.  Kad u njon, kad dojdu one dvi- tri setemane iz Kanade, Australije, Amerike ili Argentine, ne mogu dizat spomenike komu ih je voja.  A oni su je cekali, cekali ( mislin drzavu ) i u medjuvremenu u slobodnin zemljama koje nisu bile pod teretom komunistickog jarma, izgradili kuce uz sve potrebne gradjevinske dozvole, skolovali dicu, prominili po tri-cetiri auta i ustedili koji dolar da bi pa po stare dane i spomenike mogli dizat.  Postivali su naravno zakone doticnih zemalja i tako u blagodatima zakonskih i moralnih regulativa ostvarili svoj zivot i usput sanjali o samostalnoj Hrvaskoj. Koja u njihovim glavama mora bit samostalna, taman i skroz nesredjena,sto nema veze jer su oni svoje zivote odavna sredili. I to na tuje, pa zasto bi to komungo onda uspilo ucinit Doma..., samostalno.  Usput kad je doslo da mogu bit "svoji na svome"...  eto ti ga na...ne moze se, ono.... , dizat spomenike komu bilo. ' Ben ti onda i takvu drzavu! Pa ih je sad to malo rasprudilo, a i smelo.  Za rec posteno to ije da se covik  malo smete. Jer bit ce da kontaju kako su oni davali solde za Hrvasku, kad je bilo potriba, upravo ovima sto su sad na vlasti, pa da su i sotin stekli odredjene punte. Samo sto su se ovi u medjuvremenu malo prominili i okrenuli bandiru, pa sad iseljenici ( pouzdani biraci ) ne mogu u toj drzavi cinit sto in pade napamet.  I velicat pojedince iz jednega vrimena koji je i njih same kostalo raseljavanja svuda po svitu, a ovih na vlasti poradi koketiranja sa doticnim vrimenom,  potrebnog kredibiliteta. Jer se ne smi zaboravit kako se  uvik koristilo to nesricno vrime protiv nas i nameca nan se snjin osjecaj genetski kolektivne krivnje. Pa su toliki upravo poradi te hipoteke i morali iscat novi zivot daleko od bokun one zemje di su rodjeni.  I u temu  ije bit problema. A on je zacinjen usput i nason trajnon povjesnoj  podvojenosti i buskanju na live i desne, na crvene i crne.  Razdoru sto visi ki povjesnoruzinavi i zatrovani mac nad nasin drustvon i kojega se tuka sto prin rjesit.  Da ne pade jos koji put, nedaj boze, po nama i ucini ponovo scetu koja se je vec dogadjala kroz nasu nesricnu povjest. Tako da se ne ponovi nikad vise Prigradica od prin osandeset godisc i sva ostala vrimenski politicka i socijalna iseljavanja koja su dosla nakon nje. Zato bi bilo boje da doticni iseljenici podizu spomenike komu hocu u svojin "backyardama" po Kanadi i Australiji, a da se u Hrvasku dojdu samo okupat i rashladit  svoje usijane glave. Ko jin jos ni u njon alavija za zivit po onin standardima iseljenickog zivota.  Nego..., da nebi sad jan ode upa u trapulu " od stoljeca sedmog" fremat cu pisat o povjesti i prebacit cu se na ono sto nas svih ( baren tako mislin ) puno vise zanima. A to je,... koja ric o buducnosti.
 Drugi pozdrav koji smo opet i mi iseljenici ovih dana culi dosa je prilikon doceka nasih na Olimpijadi zlaton okicenih rukometasa u Zagreb. Velikana masa svita bila se skupila na Trgu bana Jelacica , i to vecinon mladosti, za odat priznanje i pocast igracima i njihovon vodstvu a i svin drugim olimpijcima koji su zaduzili sa svojin rezultatima ovu nasu malu umornu i stufanu zemju. Bandire, transparenti, pjesma i veselje, sve se je to dalo vidit eto i ode u Australiji priko satelitske televizije i ocutit raspolozenje i radost judi. Naravno sve to ni moglo proc bez pokoje rici politicara koji su lipota bili isfizjani, sto se ni vele za cudit. Jer mladost je vec skontala da in se ne moze vise prodavat "rog za svicu" a moze i "muda za bubrige" i da su na koncu stufani praznih obecanja. Valjda je to bi i dokaz da smo dosli na onu skalinu od drustva di kogo drugi moze bit veca faca i pizat vise od politicara. Boze daj da je tako.  Soma, nakon njih dosa je covik koji je uvelike zasluzan za zlato sto ga je evo opet obisila oko vrata njegova vrsta. Ukaza je trener rukometne reprezentacije, Lino Cervar da samo dobra ekipa koja viruje u sebe, koja se pojedinacno podrzava i koja je prava prijateljska klapa bez inkastravanja, sa zacrtanin ciljom moze ostvarit zavidan rezultat.  Usput je zahvali svima koji su tome doprinili i naglasi jedinstvo i toleranciju medju svima nama, bez obzira na politicko uvjerenje i nacionalnu pripadnost. A za kraj je jos reka i ovo: "Pozdravljam sve Hrvatice i Hrvate ma gje god  bili!"
 Lipo je bilo na taj nacin bit spomenut i znat da je ovo Olimpijsko zlato osvojeno i za nas koji smo bez obzira na vremensku razliku pratili nastupe nasih sportasa, ostajali budni, navijali i nadali se njihovom uspjehu.  I ne samo za rukometase, nego i za bracu Skelin, Duju Draganju i sve one koji su nas onih Atenskih dana cinili ponosnima i sretnima, pa i za one koji nisu uspili postignut ocekivani rezultat. Znacilo je to da smo i daje ostali dil svoje Domovine, i da je i nama ki onima Doma bilo srce ki kvarta. Ne zato jer smo i mi neizostavno zasluzni za pojedini uspjeh kojega su oni ostvarili u sportu, a drugi u kulturi, znanosti...bilo cemu, nego zato da znamo da i mi u jednoj takvoj uspjesnoj,razvijenoj, priznatoj Hrvaskoj mozemo nac svoje misto. A sto je najvaznije i nasa dica. A ne samo rezat kako doma nista nevaja i kako je jos uvik "ista skula..., isti bori". Jer samo ovaki rezultati i uspjesi,u bilo kojon sveri zivota uz zajednistvo mogu samo temu doprinit.  Pa mi neka  sad kogo rece da nan je potriba od zemje, drustva, kako hocete, koja ce se kontubat po svojon nesricnoj povjesti u nemogucnosti da se od nje otrese, najvise poradi svoje mladosti, a ne od one koja omogucuje toj istoj mladosti da u njon ostvari vrhunska sporska i druga dostignuca. A svakako su osnove prosperiteta svake zemje i drustva one vridnosti koji omogucuju razvoj, slobodoumnost, uvjete za rad i vrednovanje tog rada, a ne istrosene zablude, preziri i gusenja u povjesnim pogreskama i porazima, ma kojeg one predznaka bile.  Uza sve to je i osnovni uvjet da vaja fatigat... i to posteno, a i puno.
  Zato svakako vaja pozdravit a i razumit stav Vlade, premijera i stranke na vlasti, i to ne po stranackoj  pripadnosti i poradi nje ( koja u mojen slucaju svakako ni uvjetovana i prisutna ), nego poradi nastojanja, demokratski i Ustavno opravdane odluke koja omogucuje ili bi baren trebala omogucit normalni razvoj drustva a time i potencijale da se u ten drustvu i alavija zivi. Tako da  ni potriba onima iz svita cekat  pesjun za doc Doma i pa izvodit monade raznih vrsta, nego da se stvoru uvjeti, najvise poradi onih sto su ostali, a i poradi onih koji bi hotili doc koje godisce ranije, radit i zivit, a isto se cutit  kako da su ostali u svitu. Hoceli se to dogodit s ovon Vladon i u oven mandatu, vidit ce mo?   Ali sigurno je jedno da nan je to jedini nacin, neovisno ko bude na vlasti, da se uistinu cutimo "svoji na svome" i da ne budemo samo mala istrosena zemlja ponudjena za prodaju bilo koje vrste.

 Zdravi i veseli bili, Vas Mate! 


Ispis   E-mail