GODINA ISELJENIKA
Pripovid o Dalmaciji
Virna Bogu i rodu...
...a lipa...
Poviscu pritrujena...
...odiljena...
...natrujena...
Ma svoja, I trpljiva.
U jubavi...
...i radosti...
U nevoji...
...I zalosti...
Ponosita.
E...jube moja! ( Ante Mekinic )
Kako sigurno i znate, bi nan je potestat nase blaske Opcine u radnoj posjeti Australiji. Svaka cast. Covik se je lipo odazva na poziv Drustveno-kulturnog Odbora Prigradica 1925-2005 i dosa je vidit na ovi daleki kontinent kako zivu, kako su organizirani njegovi iseljeni sumjestani. Susre se je s tolicima od nas siron ove velike zemje, sto je bilo sigurno naporno i zahtjevno. Ali je reka da neka, da mu ni tesko jer da je onima doma stalo da se ne prekine suradnja i povezanost. Naprotiv da se notabene unapridi i da se liberaju neki nepotrebni nesporazumi sto su se ono bili javili, akonto onega nesricnega poreza.
Ma, necu ja sad o temu opet pisat jer je sve ionako vec receno, i sad to vise ni osta niki nesporazum. Uvjerili smo se da se sve moze lipo rjesit, samo kad je pozitivne voje i prave organiziranosti.Vaja jos svakako rec i naglasit,( pogotovo onim sto ovo citaju iz Blata), da jin u niku ruku i njima hvala za ovu vizitu, jerbo je potestat dosa po opcinsken trosku. Sto znaci da ono sto su radni blacani izdvojili iz svojih busti za Opcinu , sada je islo i za ovo putovanje. To je jos jedan dokaz da bez obzira na sve, pa i nike poljoprivredne konte, ipak oni Doma gledaju na nas posteno, ki na svoje.. Toliko da se zna!
Kako san vec reka, necu sad pisat o svin tin pojedinostima sto su se dogadjale ode ovih zadnjih dan, to ce ionako sve lipo rec potestat onima sto to moraju cut, a i onima sto ce bit krujozni onako usput isprid Hotela ili u Konobi. Ono sto bi hoti napisat u ovih pet-sest rici vezano za iseljenike i vaznost te 80-te godisnjice velikog iseljavanja, ni ni politika, ni interes, nisu nikakvi lobiji i malicije. Temu ode i ni misto. To je po meni ionako nepotrebno i nedopustivo misat sa onin tragicnim ljuskin sudbinama sto su obiljezile taj val ranog iseljavanja.Virujte mi ima nevjerovatnih prica koje se mogu ispisat, i tukalo bi ih zapisat.
Da se ne zaboravi ono sto u zavrsnici nosi tu zalosnu iseljenicku sudbinu. Bez obzira sto su toliki u svitu uspili, sto su zivili dostojnin zivoton uz puno teskog rada, sto su odgojili i skolovali svoju dicu, sto su evo vec docekali i unuke. Unuke sto ne razumiju jezik tamo nike male daleke zemje, pa jin je sve to pomalo cudno i strano, a njihovin didama i babama neshvatljivo.Ovo je jedna takova sudbina i zivot malog naseg covika. Lanika je umrila teta Mara Zaninka. Evo, vec jon je dobota i skodnji dan. Dobra teta Mara umrila je u visokoj starost od priko devedeset godisc. Bila je ona djevojacki Savotovica, a ode je zivila ki Zanin. To van je ona prva generacija doseljenika u ovu daleku anglosaksonsku zemlju. Oni su prvi osjetili sto to znaci bit furesti, ili ti wog. Minjali su jadnici prezimena da manje zvucu furesto i stavjali svoje nadimke umisto prezimena, koja su baren djelomicno prikrivala njihovo slavensko porijeklo. Zasto? Zato je su se prima njima u to vrime ( a i danas ni puno boje ) odnosilo potcjenjivacki i nepravedno. Jedino su mogli dobit teske poslove ( doduse za druge i nisu bili sposobni ) , mucili su se i manje vise bili drustveno getoizirani. Tete Mare sekar je dosa odma iza prvog svjetskog rata. Ne znan da li je vise ikad i bi Doma. Mislin da mu je familija ostala doma, cekajuci gladni oni dolar sto jin je ovi sava. Koliko i koliko cesto, ko zna. Kasnije je dosa u Australiju i njegov sin, muz tete Mare. Odma iza drugega rata. Ona je ostala cekat Doma su dvoje dice da je privrede. Cekala je jadnica i vise nego je tribala jer je bila nepismena i ni mogla citat pisma sto jon ih je muz sava. Valjda je niko to zna iskoristit jer vise pisama i kompliciranja, znacilo je i koji dolar u zepu. A ona je sirota cekala i cekala su dvoje male dice, samo onako kako su to onada zene bile spremne cinit. Bit ce i vise koji put gladna je u zajednickoj famiji u kojon bez muza ni bilo lako doc puno blizu vapora. Donapokon je i dosla u Australiju, ode u Melbourn, razumi se brodon. Vise od misec dan voznje u trecon klasi. Ostali su zivit i daje sa sekron, a njezin se je zivot pomalo topi u stpljenstvu. Uzala je ta dobra teta Mara rec: Nakon sto je sekar umri i kad san mogla malo prozivit posteno sa svojin covikon i njega mi je brzo Bog vaze. Bila je ja mislin samo jedan put u Blatu. Ali ga nikad ni zaboravila. Ni zaboravila Pijacu, Zlinja i svoju crvenu, oporu, skrtu otocku zemju. Postivala je ovo ode , ali uvik se je hotila vratit toj zemji ( barenka kad umre ) koju ni krivila da jon ni dala da na njon ostane i da od nje zivi. Volila je teta Mara tu zemju u onoj imaginarnoj ljuskoj velicini dalekog i neprizaljenog. Svojeg i zavjetnog. A..., znala je da jon se ne moze vise vratit. Da je stara i da vise ne moze podnit ti daleki put, da je jos jednom vidi , ocuti da jon onako nezaboravljena jos jednon prodje kroz stare istrosene ruke. Znala je teta Mara da su jon ode svi njezini. i sekar i muz i sin koji je isaca prin nje. I da svi leze u obiteljskom grobu ispod ploce ispisane na hrvatskom jeziku u Centralnom melbourskom groblju Iako nepismena, znala je da jubav prema zemji ne spada u politiku, u drustvene i federalne forme. Znala je teta Mara da je to univerzalna ljubav prema svojen imenu, prema trudu pokojnih stari, ljubav koja se ne miri i ne konta u dolarima. Kad je umrila misa jon je bila na engleski, poradi mnogobrojnih unuka i praunuka sto i ne razumu Hrvaski. Znali su samo rec baba i da jin je baba dosla iz Blata , iz Hrvaske. Znala je to i teta Mara, dobro je znala, nakon tolikih iseljenickih godisc odakle je dosla. Jerbo se bila alavija paricala za dan kad ce poc svojima. Znala je da ih ne moze ostavit same da lezu u ovoj dalekoj tujoj zemlji, a da nju zakopaju u Tihi humac,( iako je to u dusi hotila ). Ali je zato sebe i njih dala posut sa grudom hrvaske zemje. Prave, blaske donesene iz Doma. One svoje crvenice koju je volila, cutila i ni zaboravila svih tih godisc dalekog iseljenickog zivota. Tada san i jan shvati, nad grobon jedne famije u ovon dalekoj zemji, da u mojen zivotu vise nista nece i ne moze bit isto. Zato mislim da je samo poradi ove zivotne price i poradi svih drugih prica potrebno obiljezit dostojno Prigradicu 1925-2005 i dogodisca u Blatu proglasit Godinom iseljenika.
Zdravi i veseli bili, Vas Mate!