Poletija gardelin iz žuja !
Smijeh, ponekad banalan i glup, ponekad zajedljiv i dubok, smijeh kojim se branimo od suza ili onaj koji dovodi do suza. Smijeh !
Baš takav i još svakojakav, smijeh. Smijeh do neslućenih prostora i situacija. Smijeh ponekad grub, ponekad i kroz podsimjeh u svoj svojoj širini i dubini druženja i življenja na jugu kojima nas je poveo tekst Ivice Mijačike.
Smijeh i gorak okus stvarnosti susreo se u subotu, posredstvom glumaca Teatrina Grdelin s blatskom publikom u okviru XI. blatskog ljeta.
Drago ( Joško Ševo ) je tica. Nepokolebljiv u letu i dobroti. On je san. Okvir za virovat. Judi mislu da je on redikul, a on sedi na čvrstoj grani blizu Krista koji poručuje svima - zgrabite šaku smija, dajte srcu radosti.
« Šaka smija « često ostane nezgrabljena, a srce bez radosti, jer uobičajno je i lakše baviti se drugima nego samim sobom, preživljavati svakodnevnicu dosadnih popodneva uživajući u igrama s Dragom.
I onda kada Sokrat, Manistra, Drača, Ušo i Tondin izgube na trenutak Dragu ne preostaje im ništa već biti ono što jesu: grubi, bezosjećajni suparnici čiji nas sukob istina nasmijava, ali samo zato što je grub, vulgaran, dio jala i žalosno svakodnevan.
« Ja znam ko si ! Prijatelj !» posljednje su Dragine riječi, jer Stranac koji ne poznaje snove i ljubav samo svojstvenu Dragi, ubija.
Ne ubija samo Dragu, ubija ljepotu grdelina iz žuja izraslu, ubija san i sve to kao da je normalno, jer grdelin ( ptica ) s početka priče koji je ubijen s praćkom i ovaj grdelin ( Drago ) na kraju, ubijen pištoljem samo su poslužili nekome za objesnu igru., a oni su vjerovali u prijateljstvo.
« Poletija gardelin iz žuja » pučku tragikomedija u tri čina Ivice Mijačike u režiji Joška Ševe i Krešimira Dolenčića gledali smo u okviru XI. blatskog ljeta u subotu 19. srpnja na blatskoj plokati.
Opčinjeni maestralnom glumom Joška Ševe , koji je dominirao scenom tumačeći ulogu Drage i poveo nas u njegov san uz profesionalno i filigramski detaljno odrađene sporedne uloge koje su pomogle ispričati ovu priču, blatska plokata još jednom se pokazala izuzetnim prostorom za igranje dramskih djela, ali na kojoj se nisu baš uklopili na brzinu sakupljeni plastični rekviziti tovirne, koji su o ovom slučaju povezali događanje sa sadašnjošću.
Predstava i glumci zasluženo su dobili dugotrajan i snažan pljesak, koji bi bio još snažniji da je predstavi nazočio veći broj gledatelja. i za čime jedino možemo žaliti.
Na kraju poslužit ću se riječima I. Mijačike izgovorene od Joze Teke na kraju prestave:
Znan da je tuga velika ........
ali... ali dajte srcu šaku radosti
Tonči Padovan
OPĆINA
BLATO
