Konopi

ODNOS MORA I OBALE

Promatrajući izložena djela prve samostalne izložbe Tereze Cetinić Tale nehotice se podsjetimo negdašnjih strahova iz vremena nastajanja fotografije. Govorilo se tada o kraju slikarstva te o potpunom nestajanju likovne estetike. Smatrala se kako će tehnički hladan odraz stvarnosti potpuno zamijeniti i zagušiti sklad budućih crteža, grafičkih otisaka, slika... Danas smo potpuno svjesni koliko je strah bio neopravdan i kakav su snažan poticaj izumom fotografije (i kasnijih "pokretnih slika") dobile likovnost i umjetnost uopće. Slikarstvo se okrenulo rješavanju drugih znatno složenijih problema, a kompoziciju i perspektivu, motiv i "priču", odavno ne smatra osnovnim ili isključivim problemima. Oni su gotovo potpuno prepušteni novim medijima kojih je fotografija i preteča i izvor.

Fotografije Tereze Cetinić Tale nameću razmišljanje o počecima fotografije ne samo zato što ona djeluje u jednom najstarijih foto-klubova u ovom dijelu Europe (Fotoklub Zagreb utemeljen je 1892. godine) ili zato što su fotografije crno-bijele (što običavaju svi neizlječivi "fanatici" ove umjetnosti), već zato što se doimaju poput pravih studija za kompoziciju kadra. Prijelazi različitih tamnijih i svjetlijih tonova, međusobni odnosi čvrstih i jasnih linija neodoljivo podsjećaju na pravila slike i kadra koja su stari majstori pretočili u precizne matematičke odnose. Djelovalo bi sve pomalo artificijelno i početnički pretenciozno (autorica se intenzivno bavi fotografijom tek posljednje dvije godine) da se radi o pažljivo odabranim i dugo proučavanim motivima, gdje su svi odnosi u kadru temeljito i unaprijed prostudirani. Baš naprotiv. Sve su izložene fotografije (osim jedne jedine iz 1997. godine) nastale u dva kratka navrata tijekom protekle godine: za najveće dosad upamćene oluje u Prigradici gdje autorica živi i za kratke šetnje splitskom rivom kada su odrazi u moru bili osobito dojmljivi. Te fotografije stoga svjedoče koliko likovnog umijeća, osjećaja za proporcije, nadahnuća, strasti, tehničkog znanja, strpljenja i sreće (a ona znamo uvijek prati hrabre i uporne) treba imati i uložiti da bi se dobilo jedno umjetničko djelo. Fotografijom se danas bave zaista svi (baš kao što i pišu svi), a samo su malobrojni i odabrani u stanju iz svakodnevnog okruženja izdvojiti ljepotu i sklad.

Motivi su na ovim fotografijama vezani uz more, točnije uz odabrane detalje dodira mora i obale, međusobne sukobe i preplitanja, na pojave sličnih ali nikad istih promjena. U tim pažljivo odmjerenim isječcima poznate stvarnosti čvrste se linije kamene obale, brodova i konopa sukobljavaju s uzburkanim i podivljalim morem ili ogledaju u njegovim smirenim odrazima. U vječnoj, čas dramatičnoj a čas lirskoj međuigri, prikazuje se, naslućuje ili samo prijetvorno otkriva mitska snaga mora, njegova nepredvidljivost, nedokučivost, tajnovitost i raskoš. Na tim su fotografijama ljudi nepotreban ili slučajan oblik. U susretu iskonskih elemenata mora i kopna čak ni za nebo koje sve prekriva nema ni mjesta ni prostora.

B. Nadilo